[su_accordion]
[su_spoiler title=”Džemaludin Latić – Oproštajni Hadž” open=”no” style=”default” icon=”plus” anchor=”” class=””]
[su_audio url=”https://www.ircica.org/wp-content/uploads/naats/Naat-BA-DžemaludinLatić-OproštajniHadž.mp3″]
Prije dvades’t ljeta, kad mu ponudiše
položaj i zlato, šta god begeniše,
ali da islamu više ne poziva,
on ih odbi tihim, al’ slavnim r’ječima:
„Kad biste u jednu ruku meni dali
ono Sunce što se na istoku pali,
a u drugu Mjesec što je svunoć sjao,
svog se emaneta ne bih odrekao !“
Poziv’o je vjerno, patio, praštao;
svakome je svjetla iz svog rūha dao…
Poročne je ljude odgajao blago,
iz tmina ih vodio ka Allahu Dragom,
tome Svjetlu koje nejma svog početka,
što nejma parnjaka, kraja ni svršetka.
„Ja sam baško čovjek koji ogrtačem,“
govoraše nježno k’o da jeca, plače,
„od plamena tjera ose, leptirove;
tako isto ja vâs danonoćno zovem:
u Džehennem strašni ne dam da padate,
al’ iz mojih ruku vi se otimate !“
Sada gleda kako Arabija c’jela
ulazi u islam, kog je zavoljela!
Nestalo je širka, nestalo nepravde,
nestalo sramota, ratova i kavge;
na sve strane ezan s džamija se čuje,
ajeti kerīmi iz svih kuća bruje!
Samo toga tužnog šehr-i ramazana
dvaput ga je presluš’o učenje Kur’ana
Džebrāil umilni, što mu dā išāret
da se približava najdraži zijāret,
kad će Stvoritelju vratiti se svome,
Vlasniku Dva Sv’jeta, Jednom Jedinome.
Kada je u Jemen otprem’o Mu’āza,
zagrli ga pa mu na rastanku kaza:
„Ko zna hoćemo l’ se ovdje vidjet’ više…,
ali…, kad se vratiš…,“ reče mu još tiše,
„pokraj moje džamije ti polahko prođi,
do ješil mezara svom ahbabu dođi.“
Stog òglasi svojoj Arabiji c’jeloj
da će hadž obavit’ u ihrāmu b’jelom,
potpuno, u miru, skorog zu’l-hidždžeta !
Taj se poziv prenese sve do Hadramevta .
Sto hiljada ljudi u Gradu se sjati,
sa Resulom Kjabi žele putovati!
Brdom i dolinom Lebbejke se hori;
drvo, kam…sa njima šućur Bogu zbori!
„Ljudi su jednaki kao češlja zubi !“
govori im smjerno iz mubarek grudi
nešivena platna dok niza se steru
b’jela k’o ćefīni na Rōz-i mahšeru.
S buljucima stiže pred Božiju kuću,
da pred njom zagase svoju želju vruću.
Kao lasta crna, kao majka mila,
Kjaba ih je sviju s praga prigrlila.
Resul se dotače Crnoga kamena,
rastuži ga na njeg davna uspomena:
kad je bio bijel, kad ga Džibrīl snio;
od grijeha ljudskih ovdje pocrnio.
Poljubi ga plačuć’ i magfiret išćuć’
kao pčela pognut u tome ulišću.
A onda, ushićen, korakom sve bržim,
tavāfiti pođe oko Vječne Srži,
Izvora života, Počela stvaranja
od ‘aleqa pa do zemnog umiranja:
sve je u kruženju, nikad ne prestaje,
iza svega samo Vječna Srž ostaje.
Sjećao se svoga djeda Ibrāhīma,
napio se Zemzema, zemaljskog Tesnīma ,
pa se dvama b’jelim zaputi br’jezima
sjećajuć se sa’ja, straha Hadžerina,
a još više njenog majčinskoga dina
kad je zazivala Rabbu’l-‘ālemīna ,
jer ko god se na Njeg osloni dok strada,
izlaz će mu dati kad se i ne nada.
„Ljudi!“ reče sjetno na vrh Arefata
gledajuć’ hadžije k’o labuđa jata,
sto hiljada srca što k’o jedno biju,
koja toga časa stišaše telbiju …
„Počujte me ovdje, u ovome danu,
prije neg na Sudnjem sretnemo se danu!
Samo Allah daje život svima nama,
zato svaki život – neka je svet vama,
kao i imetak, sve što drugi ima;
nama će se sudit’ Bož’jim tasovima!
Nejma više lihve i nejma kamata,
osveti su krvnoj zatvorena vrata!
Ne činite zulum i ne trpite ga;
Bogu je najdraži ko poštiva Njega!
Šejtan će od danas nadu izgubiti
da će više ikad obožavan biti,
al’ ga se čuvajte, on napada uv’jek,
sitne stvari vjere kvari i zatruje.
Vi imate mahsuz hakove kod žena,
al’ i one svoje, od naših vremena .
One su vam kao miraz vr’jedni date;
s Bož’jim rizālukom svoj nićāh čuvajte!
Živite k’o braća, vi ste muslimani!
Vi ste jedan ummet, zadnji, izabrani !
Čuvajte u srcu hedije od mene,
ove moje r’ječi, moje opomene!
Ostavljam vam Kitāb i svoj Sunnet cio;
neće lutat’ ko ih bude slijedio!
Jārabbi, jesam li islam dostavio?
Jesam li emanet dragi ispunio ?“
Labuđa se jata odazvaše silno:
„Jesi, o, Resule, mi to svjedočimo!“
Tri puta Rebi’a pitanje ponovi,
triput Arefatom b’jelim se prolomi:
„Jesi, o, Resule, mi to svjedočimo,
za gaflet spram tebe halala tražimo!“
A kad Resul reče za posljednji ajet,
El-Jeume ekmelt… , koji blista sjajem
k’o kruna na vrhu srmali đerdana,
pogleda Omera, tužna, uplakana,
koji prvi nazri zakon postojanja:
„Nakon savršenstva sl’jede posrtanja!“
[/su_spoiler]
[/su_accordion]
